Svakodnevica u očima umjetnika Jedna od osobina umjetnika je nemogućnost bijega od vlastite umjetnosti. Naučivši gledati svijet kroz oko fotoaparata, fotograf ne može ne vidjeti kadar oko prizora koji promatra, ne može odvojiti prvu jutarnju zraku sunca od svjetlosti koja ostavlja trag na celuloidu, i ne može ne zamišljati kako zaustaviti svijet u pokretu i okameniti ga u vječnosti fotografije. Promatrajući svijet kao niz fotografija, možemo sastaviti slikovnu kroniku dana, godine ili života, kako nam ih je umjetnik odlučio predočiti. Iako fotografije gledamo mi, svijet koji vidimo je njegov, onakav kakvog je odlučio stvoriti zatvorivši ga u kadar. Svaka od fotografija predstavlja trenutak koji je po nečemu poseban, i iako predstavlja svakodnevicu, svaki je od njih jedinstven i neponovljiv. Misao koji je izazvao u trenutku svoga zarobljavanja pomoću fotoaparata poznata je samo umjetniku, ali i mi, promatrači, možemo dopustiti da nas taj zarobljeni trenutak preuzme i donese nam nešto od svoje stvarnosti.

 

Crno-bijeli medij dobar je za isticanje kontrasta svjetlosti i mraka, iako su obje boje, i crna i bijela, na fotografiji zapravo trag iste svjetlosti. U mraku ne može biti svjetlopisa. Međutim, taj je medij nešto više od toga, jer svojom rafiniranošću nalikuje na dragu i napola izblijedjelu uspomenu, koje se rado sjećamo, ali koja izaziva određenu melankoliju svojom nepovratnošću. Takvi su i prizori na fotografijama, poput starih uspomena – nepokretni, vječni, i nepovratno izgubljeni. Gledanjem fotografije gledamo prošlost, i iako nam se čini živom i prisutnom, nje više nema. Ostala je samo uspomena, crno-bijela fotografija uokvirena sjećanjem.

 

Melankolija je dobar način sagledavanja prošlosti, jer nam omogućuje da se distanciramo od nje i shvatimo ju kao nešto odvojeno od sadašnjosti. Zbog toga, zbog te moći odvajanja gledaoca od predmeta gledanja, ona je i dobar način promatranja fotografije, jer nam omogućuje da odvojimo fotografiju od onoga što ona na prvi pogled jest – prizor nekog događaja, predmeta ili krajolika – i promotrimo ju kao misao, trenutak ili osjećaj. Niz prizora koji nam umjetnik donosi, kao što su jutarnja svjetlost, prolaznici, odsjaj sunca na prozoru ili drveće uz put, djeluju nesvakidašnje i čudesno ako ih odvojimo od mnoštva sličnih prizora koje svakodnevno promatramo i promotrimo ih kao jedinstvene trenutke. Stvarnost djeluje banalno ako ju shvaćamo kao jednoličnu masu prizora. Međutim, ako zastanemo i promotrimo svaki prizor posebno, pred očima će nam se naći pravo čudo, zapanjujuće i neponovljivo. Fotografija nam omogućuje upravo to, da posvetimo više vremena promatranju jedinstvenosti trenutka, ali nas istovremeno podsjeća da je trenutak koji promatramo prošao. Teško je i zamisliti koliko jedinstvenih trenutaka svakoga dana prolazi pred našim očima, bez da i primijetimo da smo ih doživjeli. Izoliranjem jednog komadića vremena, počinjemo shvaćati koliko je stvarnost lijepa i koliko se prekrasnih detalja u njoj nalazi.

 

Neki bi mogli reći da je nedostatak četvrte dimenzije jedna od manjkavosti fotografije. Posve je suprotno. Odstranjivanjem nekog prizora iz vremena, fotograf ga uklanja iz svakodnevice i predočava nam ga kao nešto posebno. Za to je zaista potrebna vještina, jer ne može svaka fotografija ukazati na posebnost prizora koji prikazuje. Teško je promatraču posvijestiti da na fotografiji ne promatra nešto obično i banalno, nešto na što ne vrijedi obraćati pažnju. Banalna fotografija može postići suprotan učinak i još više učvrstiti uvjerenje promatrača da je stvarnost nezanimljiva. Uistinu dobre fotografije su one koje prikazuju posve svakodnevne prizore, ali nas navode da shvatimo da svakodnevica nije nezanimljiva, nego prekrasna.

 

Možda nas upravo vrijeme prisiljava da ne obraćamo pažnju na prizore oko sebe. Budući da ih je toliko mnogo, jednostavno nemamo vremena da svima obratimo onoliko pažnje koliko zaslužuju. Uzmimo primjer koji će većini biti poznat. Kada se kao djeca igramo nekom igračkom, poput, recimo, drvenog konjića, ne shvaćamo ju kao nešto posebno, nego kao dio našeg svakodnevnog života. Ona postoji zajedno s nama, i teško nam je predočiti si što nam ona predstavlja, jer smo se saživjeli s njom. Ukratko, shvaćamo ju zdravo za gotovo. Međutim, kada trideset godina kasnije tu istu igračku uzmemo u ruke, ona nam više nije sama po sebi razumljiva, nego je nešto poput relikvije našeg djetinjstva. Kada vidimo sebe na fotografiji, gledamo trenutak koji nam se možda nije činio posebnim kada je fotografija načinjena, ali sada, odvojen od vremena, predstavlja nam zapanjujući prizor nas kakvi više nismo, i kakvi više nikad nećemo biti. Drugim riječima, predočuje nam prolaznost trenutka i, samim time, njegovu jedinstvenost.

 

Čini se da je do sada bilo riječi uglavnom o odvajanju. Odvajanju od sebe, odvajanju od vremena… Valja pojasniti stvar, jer odvajanje nije naročito privlačan izraz. Primjerice, nipošto ne bi bilo dobro odvojiti se od vlastite pameti. Govoreći o odvajanju, prije svega mislim na odvajanje od čvrsto ukorijenjenih predodžbi i otvaranju prema novim načinima razmišljanja. Odvajanje od vremena nije ništa nego sagledavanje trenutka na nov način. Odvajanje od sebe nije ništa nego napuštanje vlastitih predrasuda o dosadi svakodnevice. Stvarnost gledamo neprestano, i zato nam se čini dosadnom. Saživjeli smo se s njome i shvaćamu ju zdravo za gotovo. Uočili smo u njoj određeni ritam ponavljanja, i nakon nekog vremena taj ritam počinje preuzimati našu ukupnu percepciju. Čini nam se da se sve ponavlja, i zbog toga neprestanog prividnog ponavljanja počinje nam se činiti da se ništa niti ne događa, nego da je sve nezanimljivo, statično i dosadno. Fotograf ima priliku da nas istrgne iz te dosade koju sami stvaramo, i da nas suoči s vlastitom stvarnošću kao s nečim novim. Ritam svakodnevice u tom slučaju prestaje biti iscrpljujući pozadinski šum i postaje glazba, koja ne iscrpljuje nego osvježava. - T.Matić